Čudo se nije desilo jer se čuda ne dešavaju tak tako, bezrazložno. I treće učešće u kvalifikacijama za najelitnije evropsko klupsko takmičenje, Sutjeska je okončala na prvom stepeniku. Teško je zaista bilo očekivati, i pored nedavne, vjerovatno i buduće dominacije na terenina širom Crne Gore, da će se bar u ovoj epizodi saopšti izvjestan nov sadržaj. Fudbalski sadržaj naravno, jer o fudbalu je ovde riječ, mada ne zvuči baš tako. No, to je i nevolja, s ovom igrom: za razliku od drugih tjelovježbenih aktivnosti pomoću koji se može praviti poređenje sa svijetom ili društvom, uspostavljati analogije, konstruistati parabole, fudbal lako postaje metaforom za ono u čemu se živi, kako god se to zvalo.
I pitaš se onda da li je uopšte moguće naš fudbal posmatrati u odnosu na evropski ili svjetski kontekst. Sreća je što o tome razmišljamo samo tokom jednog ljetnjeg mjeseca. Tamo je sasvim drugi koordinatni sistem. Sasvim drugi svijet. To se najbolje vidi na igralištu. Jednostavno, teren je kao slikarasko platno, što naslikaš to se vidi, sakriti se ne možeš na terenu, ili imaš potez ili ga nemaš, ili si nadahnut ili si rutiner, ili griješiš ili ne griješiš, sve, sve se vidi. Ova Astana je s evropske tačke gledišta prosječan tim. I u takvom timu, bez planetarnih zvijezda, sve ide kao po loju. Bez vidljivog naprezanja, protivnik je igrao iz prve-druge. Saigraču su tako dodavali loptu da on nije morao da s muči i grubi vrijeme da je primi, pa da je «obradi». To su bila «mekana» dodavanja na kratko, na sigurno, slobodnom igraču. Skoro svaka lopta je imala adresu. Vidjelo se da dodavanje nije napamet; da to nisu «koske», nego desert. I onda primjetiš i taj naš dodir viška, taj gubitak tempa, prvog tempa, kad se suočiš sa istinskim umijećem promjene pravca i skupljanja-širenja prostora.
Neutemeljeni optimizam

Jednostavno, nema krivice, nema krivca, ne možeš nakon ovog ispadanja prema bilo kome iz Sutjeskinih redova uperiti prst. I nije sportski od jednog poraza stvarati dramu! Jer, sportski je i gubiti, pogotovo od značajno kvalitetnijeg rivala. Prava fudbalska Sutjeskina mjera jeste sledeći rival, prvak Jermenije. Ta prepreka se jednostavno mora preskočiti. Takvog protivnika jednostavno moraš izbaciti zbog samopoštovanja, dostojanstva. Ako te takav jedan rival izbaci, krivica će biti više nego kristalno jasna i ne mala. Ako takvog rivala ne prođeš, onda jednostvno moraš konstatovati, da, naš klupski fudbal je na samom evropskom dnu.
Možda bi baš sada naprosto trebalo prenijeti neutemeljeni optimizam uoči duela sa Astanom, pa i potpisnikov naravno, iz ovog istog plajvaza. Neutemeljni optimizam zapravo je bio utemeljen u u prirodnoj ljudskoj nadi da se može zbiti što biti ne može, što bi rekao vladika Rade. Prostije rečeno, rijetko ko uvažava realnost u kojoj boravi. Igrati takav, savremen fudbal jednostavno ne možeš, ako nemaš baš nijednog izuzetnog pojedinca, čitaj majstora na terenu, a nemaš ni vođe, prekaljene profesionalce, one kojima automatizam, obavlja funkcije i prije nego što proradi inteligencija.
Nikakva katastrofa i nikakvo iznenađenje

Poraz od 2:0 nije sam po sebi strašan. Nije strašno ni što je pretrpljen, pred nekoliko hiljada tvojih navijača. Jednostavno, baš nikakva katastrofa i nikakvo iznenađenje nije posrijedi. To je tako, tako izgleda crnogorski klupski fudbal i tu dolazimo do toga prosječan istočnoevropski, čitaj dobar srednjoazijski tim, komponovan od onog što je dostupno na tržištu, nakon što veliki i oni malo manje veliki izaberu, prođe Crnom Gorom lagano. Kod protivnika se jasno vidi potez, potez sa velikim početnim slovom P. Onu laku i bezobraznu magiju, čitaj petu, 34 –godišnjeg Rukavine, kod recimo prvog gola Astane. Zatim gol Despotovića je tačno ono što goltera čini golterom, a ne golterskim kandidatom. Podsjetimo se da je nad Despotovićem napravljen i penal u Astani, i da je nikšićkom drugom golu, prethodio njegov više nego dobar šut glavom. O Despotovićevim manama s evropske tačke gledišta, nećemo. A ima, ih naravno. Ono što ima i zna, bilo je dovoljno da s pravom ponese epitet junaka opisanog dvomeča. Ovu lekciju valjalo bi učiti kroz kondicional: šta bi bilo da je bilo drugačije. Nikakva kataklizma nije u pitanju, nikakakva katastrofa, ništa što ne znamo, ništa što se ne događa baš svakog ljeta, ništa što se nije moglo očekivati za prolazak ispod kapi. Niko se nije provukao ispod kapi. Ustalom, krivca nema.
Istinska Sutjeskina fudbalska mjera jeste baš taj Alaškert. Neko zrnce pijeska, pogotovo s crnogorske tačke gledišta, postoji u toj nikšićkoj fudbalskoj školjci. Hoće li se ono prometnutni u biser, i koji će taj biser biti kakvoće, to ćemo znati nakon okončanja dvomeča sa jermenskim prvakom. Dvomeč sa Astanom nije bio od onih mečeva sa hamletovskim predznakom, biti ili ne biti, ali ovaj predstojeći sa tim Jermenima, odnosno Srbima, jeste. Ne, ne, nije daleko bilo, ona glupost, kako bješe, valjda do Tokija. Jednostavno u Alaškertu igra čak sedam fudbalera iz Srbije. Fudbaleri koji su široj javnosti, pogovoto našoj, više nego nepoznati. To su svakako utakmice koje ti i te kako određuju budućnost. Boris Knežević